Za početak naših šahovskih razgovora mislim da nismo mogli izabrati boljeg sugovornika, šahovskog stručnjaka, publicistu i eruditu od Adriana Mihaljčišina, Ukrajinskog velemajstora sa Slovenskom putovnicom, predsjednika FIDE trenerske komisije. Adrian je star taman toliko da na nas poveže i vrati u doba velikana iz prošlosti kao što su prvaci svijeta Max Euve, Mikhail Botvinnik, Vasily Smyslov, Mikhail Talj, preko mlađih Karpova i Kasparova, ali i dovoljno mlad da nas upozna sa suvremenicima i i sadašnjim prvakom Magnusom Carlsenom i ostalim mladim naraštajem vrhunskih šahista.

Ivan Mandekić: Što vam je trenutno glavna preokupacija?

Adrian Mihaljčišin: Trenerski posao u Turskoj trenutno je moja najveća preokupacija. Vodim žensku i juniorsku reprezentaciju. Ovdje u Hrvatskoj imam na EP dva mlada natjecatelja od kojih je jedan dvostruki prvak Europe Ali Marandi Cemil Can. Osim toga intenzivno radim na pisanju šahovskih knjiga kojih sam do sada napisao oko 16, a posljednja knjiga „Prvenstva Sovjetskog saveza – Zlatne lige od 73.-91.“ dobila je mnoge nagrade od kojih mogu istaknuti nagradu FIDE. Trenutno pripremam i neka nova izdanja. Imam dosta dužnosničkih obveza u trenerskoj komisiji FIDE, vodim seminare, pišem materijala za trenere, itd. Materijala za trenere uvijek nedostaje pa naši treneri imaju obavezu da svaki mjesec napišu neke zanimljive teme o središnjici i završnici. U današnjoj eri kompjutera teme i problematika otvaranja je vrlo dostupna te tu treneri nemaju većih problema.

I.M.: I sam sam dugogodišnji šahovski trener sa licencom FIDE trenera, imam niz učenika koji su postigli zapažene rezultate na državnom, europskom i svjetskom nivou. Pobornik sam klasične šahovske škole poglavito Ruske no dugo mi je trebalo da shvatim da možda učenje treba započeti od završnice?

A.M.: Da to je pravilna strategija. Među prvima to je shvatio Kapablanka. Poslije su tim putem krenuli neki drugi vrhunski šahisti, ali taj način učenja i ta strategija nije laka, te više ovisi o osjećajaju trenera, jer nažalost nemamo puno materijala koji bi sistematski ponudio takvu vrstu učenja.

I.M.: Koje šahiste iz prošlosti najviše cijenite i koga bi preporučili za proučavanje?

A.M.: Ja sam poznavao zaista mnoge šahiste iz prošlosti čak od vremena Maksa Evea. Svi su bili zaista veliki u svom najboljem šahovskom periodu. Mnogo se može naučiti od Mihaila Botvinika i njegovih poznatih knjiga „Moj analitički rad“. Primjerice Beljavski i moj prijatelj Josif Dorfman jedno su vrijeme intenzivno radili sa Tigranom Petrosijanom koji je poznat po svojoj opreznoj i profilaktičkoj pozicionoj igri. No radeći sa njim zamijetili su da ima strašno razvijen napadački stil i kombinacioni dar čak bolji i od primjerice Garija Kasparova. Taj dar pokazivao je u slobodnim i brzopoteznim patijama dok je u klasičnom šahu preferirao strogi obrambeni stil upravo zato jer je sa pozicije obrane uočavao sve te taktičke i napadačke prijetnje koje često niti njegov protivnik nije zamijetio te je zbog toga igrao više pasivan šah.

I.M.: Isto tako mi se čini da je od velikana iz daleke prošlosti, logičan i da tako kažemo „ispravan“ šah igrao Akiba Rubinštajn?

A.M.: Rubinštajn je bio strašno zanimljiv i rekao bih razvio je jedan poseban sistem igre. U stvari svaki veliki šahista ima neki svoj sistem igre. Zanimljivo je na primjer da je knjiga „Moj sistem“ od Arona Nimcoviča vrlo cijenjena, a bila je vrlo popularna i u Rusiji. Mišljenja sam da u njoj ima puno zabluda i da mladi igrači nemaju tu što puno naučiti osim nekih stvari kao što su teme o centru, liniji i još poneki element. Problem Rubinštajna je što nije mnogo pisao. Ustvari on je bio kralj izmjene. Od njega se može fantastično naučiti kako izmjenom doći do bolje završnice i pješačke strukture. Rubinštajn je u tom segmentu zaista bio kralj, ali ponavljam problem je što nije mnogo pisao o tome. Stvarno ne znam zašto su u jednom momentu toliko preferirali učenje Nimcovića. Na koncu znam pouzdano da niti Karpov niti Kasparov nisu mnogo proučavali tu knjigu. Zasigurno jedna od najboljih knjiga iz koje se može učiti je knjiga Davida Bronštajna „Međunarodni turnir velemajstora Zurich 1953“ koja zaslužuje čistu desetku.

I.M.: Eto spomenuli smo rad sa kompjuterom ali smo i mnogo pričali o važnosti proučavanja klasika iz šahovske povijesti kako naći mjeru u tom radu?

A.M.: Rad na kompjuteru je važan, ali ga treba znati koristiti. Taj problem najviše se osjeća kod mlađe generacije, a problem je u tome što šahovske publikacije ne obrađuju na dobar način rad sa kompjuterom. Po mišljenju uvaženih trenera Dvoreckog, Dorfmana pa i mene nivo šaha današnjih mladih vrhunskih igrača je mnogo niži u odnosu na nivo igre od 80. do 95. godine kada su igrali Karpov i Kasparov u punoj formi. Pogledajte zadnje turnire na kojima je igrao svjetski prvak Carlsen i uočiti ćete da na tako niskom nivou nisu nikada igrali Karpov i Kasparov što je posljedica „rupa“ u znanju i nedostatku poznavanja klasične šahovske škole. Problem je isto tako u radu sa kompjuterom na otvaranjima. Nakon 10 minuta rada glava se isključuje i onda poteze vuče samo ruka, a oko je na ocjeni pozicije koja obično nije dobra ako se radi o strateškim pozicijama. Za razliku od tog nedostatka u radu šahovskih programa, taktičke pozicije su na kompjuteru besprijekorno točno ocijenjene. Dakle preporučujem što više proučiti šahovsku klasiku, iskusne i dobre trenere i drvenu šahovsku garnituru jer kada gledaš poziciju na ekranu, a potom istu na drvenom šahu to je posve druga pozicija.